To je bolest koja spada u grupu tkz. antropozoonoza tj. javlja se kod ljudi i kod životinja. Najviše zasluga za razvoj spoznaja o bjesnoći ima Louis Pasteur koji je dokazao da se radi o bolesti centralnog nervnog sistema i koji je ujedno izgradio osnove za aktivnu imunizaciju protiv te bolesti.
Uzročnik bjesnoće je virus osjetljiv na toplinu i suhoću, a otporan prema hladnoći. Bolest je proširena uz iznimku nekih otoka po svim kontinentima kao endemska bolest domaćih i divljih životinja. Glavni rezervoar zaraze su divlje životinje, najčešće lisica, vuk i medvjed od kojih se bolest širi na domaće životinje kao što su npr. pas i mačka. Koliko je danas poznato od bjesnoće obolijevaju i dalje ju prenose samo sisavci dok insekti i artropodi nisu nosioci virusa. Bolest se prenosi najčešće ugrizom no u obzir dolazi i kontakt sa slinom zaražene životinje, ogreb pandžama, te indirektni prijenos preko predmeta zagađenih slinom životinje (npr. brnjica, uzica). Virus ne može prodrijeti kroz intaktnu kožu, a neškodljiv je i u slučaju unosa digestivnim putem. Nakon što je virus ušao u organizam, širi se putem živaca u CNS tj. mozak i produženu moždinu, a zatim se opet vraća putem živaca u žlijezde slinovnice.
Prve promjene kod pasa, nakon što su ugriženi od bijesne životinje, uočavamo za 12 do 60 dana. Obično postaju razdražljivi, plašljivi ili pak neobično mirni. Zatim počinju napadati osobe oko sebe i žderati različite neprobavljive predmete uz jako lučenje sline i plaženje jezika. Zatim se ukoče i na kraju ugibaju. Čitava bolest traje oko tjedan dana.
Kod čovjeka se prvi simptomi javljaju u rasponu od 7 dana pa čak do jedne godine nakon ugriza. Tijek bolesti je sličan kao i u pasa. Poslije početnog nemira i straha javlja se razdražljivost, grčevi mišića ždrijela pri pokušaju uzimanja vode ili bilo kakve tekućine, strah od svijetla, pojačano znojenje i pojačano lučenje sline. Nakon toga slijedi stadij paralize koji redovito završava smrću.
Dijagnoza bjesnoće kod čovjeka nema velike praktične važnosti jer je bolest neizlječiva. No dijagnostika ima mnogo veće značenje kod životinja koje su čovjeku nanijele ozljedu, jer u slučajevima pozitivnog nalaza, moramo provesti zaštitno cijepljenje ljudi. Postoji pravilo da ako životinja ne pokazuje znakove bjesnoće i ne ugiba unutar 10 dana od dana ugriza čovjeka, onda nije bijesna. Zbog toga govorimo o desetodnevnom veterinarskom nadzoru životinja.
Smjernice za provođenje cijepljenja su slijedeće: cijepiti treba svaku osobu ugriženu od bijesne životinje, životinje sumnjive na bjesnoću, životinje koja je nakon ugriza pobjegla tj. nepoznatog je vlasnika te osobu ugriženu od divlje životinje (npr. lisica, vuk, štakor itd.). Kod domaćih životinja smo uvijek oprezni kod mačaka koje iznenada i bez povoda ugrizu ljude jer one ne podliježu zakonskoj obvezi cijepljenja protiv bjesnoće, a vrlo lako mogu biti u kontaktu sa bijesnom životinjom, npr. u polju ili šumi. Isto tako trebaju se cijepiti i osobe s ogrebotinama i ranama na koži za koje postoji sumnja da su došle u dodir sa slinom životinje sumnjive na bjesnoću. U slučajevima ozbiljne sumnje na mogući prijenos infekcije na čovjeka, osim aktivne imunizacije cjepivom, provodi se i pasivna zaštita specifičnim rabičnim imunoglobulinom. Preekspozicijsko cijepljenje indicirano je u svih osoba profesionalno ili na drugi način izloženih riziku od infekta kao što su veterinari, lovočuvari, lovci, šumski radnici te djelatnici veterinarskih laboratorija koji rade na poslovima dijagnostike bjesnoće.
Nakon što se sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća prvo u Švicarskoj, a do danas i u većini europskih zemalja uvela oralna vakcinacija lisica kao pokušaj kontrole bjesnoće u glavnom rezervoaru lisici, na istu se odlučila i naša država. Imunizacija se od 2010. godine u našoj zemlji provodi bacanjem mamaca iz zrakoplova i zahvaljujući njoj je 2014. godine u Hrvatskoj bila samo jedna lisica pozitivna na virus bjesnoće, a 2015. više niti jedna. Naravno da trajni uspjeh te akcije ovisi da li se ona provodi istovremeno i u nama susjednim zemljama. Očekuje se da bi 2018. godine Hrvatska mogla biti proglašena službeno slobodnom od bjesnoće.
Inače, dijagnostika bjesnoće u životinja se obavlja u Veterinarskim zavodima, a veterinarski nadzor životinja koje su nanijele ozljedu obavljaju terenske veterinarske ambulante ujedno provodeći samo cijepljenje životinja Odluku o vakcinaciji ljudi donose epidemiolozi u antirabičnim stanicama.
Darko Radiček, dr.med.spec.epidemiologije
